Poznati hercegovački komunista, pisac i lider nekada popularnog Srpskog pokreta obnove a sada minorne i gotovo nepostojeće partije Vuk Drašković, dao je intervju za hrvatski Globus u kome je najavio svoju novu knjigu čiji je glavni protagonist kralj Aleksandar Prvi Karađorđević. On je priznao da je jugonostalgičar, da hoće Srbiju u NATO osovini a takođe je pričao i o Vučiću, Miloševiću, NATO-u i Kosovu.
„Kralj Aleksandar najveća je ličnost u istoriji Srba, jer je bio pobednik u oba Balkanska rata, pobednik u Velikom ratu, tvorac prvog saveza među balkanskim državama, prva žrtva fašizma u Europi i, na kraju tvorac Jugoslavije – velikog ideala kojem su Jugoslaveni težili još od hrvatskoga Ilirskog preporoda sredinom 19. veka, ideala čiji je epicentar bio upravo u Zagrebu“
Lider SPO-a otkriva da je veliki jugonostalgičar…
„Da, jugonostalgičar sam, priznajem. Ako su današnji naši bantustani natopljeni mržnjom raj koji smo hteli, onda je Jugoslavija greška“
Objasnio je i zašto je nekada bio za tzv. Veliku Srbiju, za četništvo, za odsecanje ruku svima koji drže nesrpske barjake u Srbiji…
„Vidite, ja sam u to vreme bio opčinjen programom Srpskoga kulturnog kluba, što su ga bili osnovali profesor Slobodan Jovanović i književnik Dragiša Vasić – s namerom preuređenja Jugoslavije u federaciju ili čak konfederaciju Slovenije, Hrvatske i Srpskih zemalja. I kad sam vam, u leto 1989., dao taj intervju, za magazin Start, ja sam doslovce prepisao taj projekt Srpskoga kulturnog kluba. To jest, ponudio sam ga kao lek za spašavanje postojeće, komunističke Jugoslavije. I upravo sam s njim, početkom 1990., ušao u političku arenu, osnovavši stranku Srpska narodna obnova, u kojoj nisam bio predsednik, nego ideolog. Predsednik joj je bio Mirko Jović.
Nije, međutim, prošlo ni dva meseca, a ja sam shvatio da taj moj “lek”, zapravo, nije lek, nego – otrov. I odustao sam od programa Srpskoga kulturnog kluba, iz 1937., te osnovao novu stranku, Srpski pokret obnove, koja je za svoj strateški cilj proglasila poštovanje postojećih, avnojskih granica, odvezivanje od komunističke ideologije i ubrzano priključenje Jugoslavije tadašnjoj Evropskoj zajednici i NATO-u“.
Kada je reč o Kosovu Drašković ističe:
„Taj bih problem rešavao u dva koraka. U prvom koraku borio bih se za to da SAD, Europska unija i NATO budu garanti plana Martija Ahtisarija iz 2007., koji su Albanci prihvatili, ali ga umnogome ne poštuju, uz formiranje Zajednice srpskih općina (ZSO) kakve su predviđene Briselskim sporazumom iz 2013.
U drugom koraku Srbija i Kosovo bi kao dve države imale odrešene ruke da se dogovaraju i o korekciji međusobnih granica. Uvjeren sam da će do pomirenja Srba i Albanaca doći, i to vrlo brzo“
Posebno se osvrnuo na to da li su Vučić i Tači pravi ljudi za postizanje sporazuma.
„I na Kosovu i u Srbiji stasa nova generacija, koja nije učestvovala u ratu i koja rat i ne pamti. Živimo jedni pored drugih, živimo zajedno, Kosovo je i putovima i svim ostalim upućeno na Srbiju. Naš izvoz na Kosovo danas je višestruko veći od izvoza u Rusiju i Kinu zajedno. Ne zaboravimo da je Isus naredio: “Ljubi bližnjega svoga!” – a ne daljnjega svoga, jer je daljnjega ljubiti lako, a bližnjega dosta teško“.
On je potvrdio da se često čuje s predsednikom Vučićem.
„Sasvim je logično da se čujemo i viđamo jer SPO na svim izborima od 2012. učestvuje na listi Aleksandra Vučića. Verujem da je Vučić iskreno opredijeljen za evropeizaciju Srbije, za članstvo države u EU i za strateško pomirenje u našoj regiji. Ne slažemo se oko NATO-a. On je protiv članstva Srbije u NATO-u, a ja mislim da i naše članstvo u Europskoj uniji zavisi od članstva u NATO-u. Govorim i pišem da je za Srbiju NATO izbor puta, dakle cilj, a EU putovanje. Ako uđeš u pogrešan voz, onda je svaka usputna stanica pogrešna. Govorim, isto tako, da će sve probleme u našoj regiji rešavati NATO, kao i da će u slučaju bilo kakvih sukoba u našoj regiji te sukobe rješavati NATO. I da mi trebamo izabrati: ili ćemo biti za stolom ili na meniju. Govorim i pišem da je Srbija sa svih strana okružena državama koje su u EU i u NATO-u. I da Srbija nema krila da preleti do Volge i Sibira“.
„Mnogo je lakše i manje rizično danas Srbiju okrenuti ka Zapadu nego što je bilo opasno Titu 1948. reći historijsko “Ne!” Staljinu. U samoj Moskvi u toku je, čini mi se, borba za stratešku prevlast između galebova i jastrebova. Galebovi su za okretanje Rusije prema Europi i savezu s Amerikom, a jastrebovi za antizapadnu Rusiju. Glavni su protagonisti jastrebova staljinisti i Ruska pravoslavna crkva“.
Ostavite komentar