Pas je najstariji saputnik ljudi, a smatra se da su skupa oko jedanaest milenijuma. Prijateljstvo s mačkom je upola kraće, podjednako je čvrsto, ali nežnije. Onda je čovek evoluirao, menjajući sebe, okolinu i odnos prema njoj, a dokle je stigao i koliko se promenio, može ustanoviti upravo po sudbini njegovih najstarijih i najvernijih prijatelja. To je geneza koja opominje.
Nekada su ih svrstavali među domaće životinje, ali se odustalo od toga jer im dlaka nije pogodna za tkanje, ne muzu se, meso im je žilavo, a tek nekoliko vrsta može se podučiti za obavljanje korisnih poslova – da vode slepe, za lov, vuču saonica, pronalaženje zatrpanih, spasavanje davljenika, otkrivanje skrivene droge ili eksploziva, čuvanje stoke, hvatanje sitnijih glodara i krupnijih štetočina, bedinovanje svakako, a nekoliko snažnijih rasa pasa i za to da ratuju i ginu umesto ljudi.
Neki ih ne vole, a neki ih se plaše, pa strah premeću u mržnju. Nazivaju ih lutalice mada im više pristaje i tačnije ih opisuje odrednica beskućnik, a uplašeni i izgladneli životare po naseobinama jer su odavno zaboravili da love, inače bi se skrasili u divljini, što dalje od „najboljih prijatelja”.
Nazivaju ih kućnim ljubimcima čak i kad ljubimče drže u šupi ili u avliji na kratko vezano za štenaru, gde ga hrane i poje samo kad se sete, peru kišom, a suše košavom, ali zato uobročeno istresaju na njemu ko zna zašto nakupljeni bes. Zbog toga, kad se taj tužni stvor zatekne na ulici, on i nije napušten, već spasen – vrućina, mraz, vlaga, glad i žeđ manje bole i lakše se podnose nego iznevereno prijateljstvo.
Ne izbacuju se iz kuće i srca samo psi i mačke već i zečevi, papagaji, kanarinci, veverice, hrčci, zmije, gušteri, čak i konji – ona predivna krda na Staroj planini koje svetu gotovo s ponosom predstavljamo kao „autohtonu vrstu”, zapravo su potomci napuštenih predaka koji nisu bili jestivi, pa su stigli da podivljaju.
Cena plemenitosti
Ko je ikad video bar neki od azila za napuštene pse i mačke usvojiće prvo štene ili mače na koje naleti. Neki od tih sabirnih centara su „pod pokroviteljstvom” udruženja za zaštitu životinja kojima se danas i ne zna broj, a nastalih na temelju misije legendarne Jelice Mrkušić, mada je ona to radila sama i besplatno! Nije osnivala NVO, niti ucenjivala druge, ali su pred njenim besom drhtali i moćnici.

Dakle, ima plemenitih ljudi, bilo ih je i biće. O tome svedoči i oko 200.000 „čipovanih” ljubimaca, i nešto manje onih kojima te oznake nisu potrebne jer su trajno tetovirani u srcima najodanijih prijatelja koje neznalice nazivaju vlasnicima, a cinici – gospodarima!
Zli gospodari su najodgovorniji za uvreženu mržnju i strah! Prema podacima Klinike za infektivne i tropske bolesti KCS o ujedima koji se već godinama prikupljaju zbog kontrole širenja besnila, za 95 odsto napada na ljude odgovorni su „vlasnički psi”, najčešće oni koji su prošli neki vid obuke! Zbog takvih gospodara je i smišljena ona mudrost – „Što bolje upoznajem ljude, to više volim životinje”.
Ko zna, možda će jednog jutra Beograd osvanuti bez tih nesrećnika, ne zato što će ih pohvatati i „uspavati” (na bezbolan način potamaniti), već zbog toga što će ljudi promeniti sebe, možda se čak i prodobriti, pišu Zelene novine.
Grobljanski bluz
Najčešće se napuštaju stare ili od bolesti iznemogle životinje iz „praktičnih razloga”. Naime, nijedna varoš u Srbiji nema groblje kućnih ljubimaca, a Beograd je poslednja prestonica Evrope koja nema takav park uspomena, pa do juče brižni vlasnici taj nastupajući problem rešavaju izbacivanjem bivšeg ljubimca, a budućeg „biološkog otpada” iz kuće!
Zato valja podsetiti da su na arheološkim lokalitetima drevnog Egipta Speos Artemidos, Beni Hasana, Sakara i Bubastis otkrivena mačja groblja sa sijaset mumificiranih ljubimaca iz vremena Dvanaeste dinastije, pre 4.000 godina.
Tri stotine napuštenih pasa čekaju da ih udome
Novi Sad – Ni ćudljiv prolećni dan, ni mirno nedeljno prepodne nisu bili smetnja pojedinim Novosađanima da na rubu grada, na vetrovitoj ledini blizu naftne rafinerije, obiđu gradsko prihvatilište za napuštene pse, gde se odvijala izložba za udomljavanje mešanaca. Ovde je u kavezima i zidanim prostorijama, u ambulanti, na travi i igralištu, na čuvanju i nezi 304 psa.
Većina tih životinja nema svog vlasnika, odbačene su i pronađene negde na ulici kao sasvim mali i mladi psi, ali i pod stare dane. Neki su dugo bez vlasnika i ovde provode svoje „penzionerske” dane. Jedan od tih „penzionera” je Đura, mešanac bele boje koji je u prihvatilište došao 2014. godine.
Veoma liči na staforda, onakve kakve šetaju mladići po urbanim ili manje urbanim kvartovima. To ne deluje uvek privlačno, ali u prihvatilištu JKP „Zoohigojena i veterina” kažu da je Đura druželjubiv i naučen na povodac, pas koji se slaže sa drugim psima.
„Vreme je da pronađe svoj dom jer zaslužuje da svoju starost provede izvan prihvatilišta”, rekao je Milorad Budimirović na izložbi mešanaca za udomljavanje.
Ljudi su spremni da plate mnogo za rasnog psa, ali ponekad i da svoje ljubimce napuste. Ipak, većina ovih životinja koje na ulici završe same i odbačene jesu mešanici. Oni u novosadskom prihvatilištu čine, po rečima šefa Milana Kvrgića, 80 odsto životinja koje su kod njih smeštene, redovno se poje, hrane i dobijaju veterinarsku negu.
„Nekako su najdraži ljudima. Svi koji dođu ovde, idu s tom logikom da udome mešanca. Ali u zadnje vreme smo svedoci da ljudi, neodgovorni vlasnici, puštaju i rasne pse”, kaže Kvrgić.
Svetski dan napuštenih pasa, 4. april, poslužio je „Zoohigijeni i veterini” kao povod da se proteklog vikenda, 9. i 10. aprila, skrene pažnja na ovaj problem. On se tiče svih jer se, osim pitanja humanosti i ljubavi prema životinjama, radi i o komunalnom i bezbednosnom pitanju.
Prvog dana akcije, održanom u Limanskom parku, prodefilovali su i pozirali psi mešanci koji imaju svoje vlasnike. Uprkos velikom uzbuđenju koje je vladalo na travi u parku, svi su čekali na svoj momenat i ocenjivanje pred komisijom, a onda zaslužene poslastice.
Izabrane su „Najkere Novog Sada”, u kategorijama: najlepši crni pas („Moj gari i ja”), elegantno popunjen („Al se nekad dobro jelo”), najstariji („Ne pitaj me za godine”), najbolji trikovi („Fore i fazoni”), najfrizura („Naj čupavac”), najlepši pas sa invaliditetom („Niko kao ja”), najsličniji vlasniku („Ogledalce moje”), najlepši sličan rasi („Najrasniji”), unikatni mešanac („Unikatni miks”) i najlepši par dete i pas („Najklinci i klinceze”).
„Atmosfera pozitivna, ljudi nasmejani – to je ta skrivena poruka koju smo žeželi da pošaljemo. Svi koji razmišljaju da udome ljubimca, treba samo da pogledaju sve te ljude, njihovu ljubav, osmehe i sreću. Nadamo se da će ovo postati tradicija, nešto što ćemo obeležavati svako godine, ako ne čak i dvaput godišnje”, kaže Milan Kvrgić.
Drugog dana je u prostoru „Zoohigijene i veterine” prikazano 37 mešanaca spremnih za udomljavanje. Za Dinu kažu da bi bila dobra čuvarkuća, mladi Don mnogo liči na dobermana, simpatični Dizi je terijer, dominantnom Šarcu već ime govori… Ovde je uvek, prema priči Kvrgića, oko 300 napuštenih životinja, jer je to maksimum koji se može pružiti, a da se zadovolji zakon o dobrobiti životinja. Prošle godine udomljeno ih je 163. Tada je izložba bila onlajn, a posle nje su u naredna dva meseca, u aprilu i maju, udomili 60 pasa, što je bio veliki skok u odnosu na prethodni period. Tome se svi ponovo nadaju.
Ostavite komentar