U zemlji u kojoj se namešta i lažira sve: od diploma na trčipiš fakultetima do doktorskih disertacija, od broja zaposlenih do prosečne plate, od velikosrpstva do evropejstva, bilo je samo pitanje kada će umetnost da se zarazi tom neizlečivom bolešću.
Nažalost, glasine kako u raznim umetničkim krugovima nepotistički vladaju klanovi odavno su se dokazale tačnim u slikarstvu i vajarstvu, potom u glumačkom esnafu.
Bilo je takvih glasina i u spisateljskim krugovima, ali sam, kao novinar po vokaciji i obrazovanju, svesno držao rezervu prema takvim tvrdnjama, priželjkujući da moja omiljena kreativna aktivnost bude pošteđena tih marifetluka.
A ONDA SE DESIO NIN
Tačnije, desio se konkurs za 65. NIN-ovu nagradu za najbolji roman. Nagradu koja treba da se dodeli ove godine.
Da se ne lažemo, ta nagrada u širokoj čitalačkoj publici predstavlja oznaku „must have“: Romani koji osvoje tu nagradu bivaju štampani u većem tiražu, izdavači (a bogme i pisci) zadovoljno trljaju ruke, a čitaoci kao po komandi, odmah po saopštenju žirija odlaze da kupe najnovije izdanje (ili s ponosom odvajaju knjigu dobitnika, da sačekaju strpljivo prvu promociju romana i da zamole autora za potpis).
Elem, uoči Nove godine (27.12.2018.) Blic na svom sajtu objavi tekst koji je prenet iz njihovog drugog izdanja (NIN je već neku godinu u vlasništvu Ringier Axell Springer grupe). I u tekstu najavi da je u širem izboru za 65. Ninovu nagradu 31 roman.
Bilo je tu i etabliranih autora koji su nekoliko puta bili u izboru za ovu prestižnu nagradu (ili su je već dobili), a bilo je i onih za koje šira javnost zapravo – nije čula.
Interesantno, u izboru za Ninov roman godine nije bilo nekih ostvarenja velikih autora za koje sam bio gotovo siguran da će se pojaviti na listi…
Čitav taj tekst, Blic začini ilustracijom na kojoj se nalazi 12 naslova od navedenih 31 ostvarenja.
Mudrovao je (a na to pravo ima, svojim iskustvom, ko biva) dugogodišni urednik i spiritus-movens jedinog ozbiljnog književnog časopisa u Srbiji, Branko Kukić nad „lošom ponudom srpskih romana“:
„…Malo je romana – ili ih gotovo nema – u kojima je izgrađen prepoznatljiv piščev stil, u kojima se oseća atmosfera (što je, inače, u umetnosti najteže postići), u kojima dijalozi nisu banalni (ponekad liče na SMS poruke)… U suštini, u današnjem srpskom romanu preovladavaju dosada i ispraznost…“ rekao je premudri Kukić (moj zemljak, usput, i dobro znan vrsni poznavalac književnosti…
A onda, juče, iznenada Blic objavio novi tekst o Ninovoj nagradi pod elitistički besmislenim naslovom „U širokom žanrovskom luku“ sa istom slikom žirija (pomenuti B. Kukić je prvi s leva) i spiskom „12 romana u UŽEM IZBORU…“
I GLE IZNENAĐENJA – U UŽEM IZBORU SVE ROMANI SA FOTOGRAFIJE KOJA JE OBJAVLJENA PRE SEDAM DANA!!!
Dobro, bre, rođaci, da niste vi to počeli da imitirate onu „lijepu dijevu“ iz Lutrije Srbije koje je onomad „izvlačila“ dobitnika pred višemilionskim auditorijumom? Ili mislite da se mi kolektivno „zakopčavamo“ na leđima?
Ne… Zapravo se vi nadate da ljude za kulturu i književnost posebno – boli neka stvar.
Kako vam se omaklo da sedam dana pre odluke grafički urednik Blica objavi naslovne baš ovih 12 romana?
Vidovit čovek?
Ili nas vi (pardon my French) zajebavate, a nekada najugledniju nagradu naše književnosti srozavate na nivo svojih džepova?
Hajde da mi kaže neki matematičar kolika je matematička verovatnoća da se na jednom grafičkom rešenju u vidu tzv „kombo“ fotografije nađe baš tih 12 romana?
VELIKI PREZIR. BEND ALI I OSEĆANJE
Prezir, dragi članovi žirija.. Zaslužujete samo prezir. Neću reći da treba da vas bude sram jer – i vi sami znate da srama nemate a da se s prezirom lako nosite, sve dok vam kaplje honorar a (pojedini među vama) autore i izdavače cedite i ucenjujete.
I da se razumemo: Ne pišem ovo zbog mog romana. Moj roman nije ni poslat vama na žiriranje. U mom romanu čak i navodim da nikad Ninovu nagradu dobiti neće. Pišem ovo zbog onih pisaca koji su mnogo više zaslužili da osvoje Ninovu nagradu nego što ste vi, dragi članovi žirija, zaslužili da o njoj odlučujete. A znam ih najmanje petoro.
U međuvremenu, ne želeći da budem vrhovni sudija, navešću da je vaš izbor od 31 već nekoliko etabliranih književnika u Srbiji veoma javno popljuvalo, navodeći, između ostalog, da među naslovima koji su se primakli kraju nema „ni tri pismena“ romana.
To je već jasan znak dragi moji članovi Ninovog žirija, da ste izgubili kompas. Verovatno najbolje rešenje koje bi vas javno izblamiralo i oduzelo vam kredibilitet među čitaocima i u stručnoj javnosti bilo bi pokretanje alternativne nagrade. Tu ideju su već izneli pre nekoliko godina (ne zbog ovog slučaja) pisci Vladan Matić i Miomir Petrović. I sve mi se čini da ta ideja uopšte nije loša.
Ako jedna Francuska, u kojoj je čast dobiti Gonkura za književno delo, može da iznedri nagradu Prix Renaudot, ne vidim što Srbija ne bi mogla da vama, uljuljkanim šićardžijama, da izbije dah i razotkrije kakvim se prljavštinama pojedini među vama služe.
Prix Renaudot je alternativa Gonkuru. Suma koju osvaja laureat je za tamošnje uslove simbolična. Ali ugled je neverovatan. A rad žirija je toliko dobro organizovan da se podrazumeva da će pisac, ako osvoji Gonkura, ostati bez Renaudota.
Ostavite komentar